PRAVNI OKVIRI

 

ČETVRTI STUP MIROVINSKOG SUSTAVA - POTICAJ EKONOMSKOM RAZVITKU

Napomena: U službenim dokumentima i medijima u Republici Hrvatskoj koristi se termin 'četvrti stup mirovinskog sustava' za različita shvaćanja i interpretiranja uloge i sadržaja tog dijela skrbi o starijim osobama. U Zapadnoj Europi postoji već 15-tak godina jasno definirana, teoretski razrađena i u praksi potvrđena koncepcija četvrtog stupa financiranja skrbi za starost, koji dopunjuje postojeća tri stupa. Ovdje iznosimo cjelovit koncept 'četvrtog stupa' mirovinskog sustava i prijedlog njegove moguće primjene u Hrvatskoj.

1. Uvod

Hrvatska je pokrenula zamašne mirovinske reforme i uspostavila tri stupa mirovinskog sustava. Uz državne odn. javne mirovine, temeljene na medjugeneracijskoj solidarnosti, koje predstavljaju prvi stup, Zakon o mirovinskom osiguranju i Zakon o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima uveli su drugi i treći stup mirovinskog sustava a to su :

- obvezno mirovinsko osiguranje za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje - drugi stup, i
- dobrovoljno mirovin sko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje - treći stup.

U zemljama OECD ova dva sustava su postavljena malo drugačije, i to kao:

- zaposlenički mirovinski sustavi - drugi stup, i
- privatna skrb za starost, najčešće u obliku životnog osiguranja - treći stup.

U tim zemljama sustavi drugog stupa različito su prošireni uz primjenu raznih načela osnivanja i funkcioniranja i šarolike organizacijske oblike. Pretežu dobrovoljni sustavi , iako ni obvezni nisu rijetki. U zemljama Europske Unije oni zasad sudjeluju s malim postotkom u podmirivanju tekućih isplata mirovina, ali imovina tih sustava mjeri se u tisućama mlrd EUR i ubrzano raste i dalje, budući da većina zemalja uvodi , potiče i proširuje obuhvat osiguranika tim oblikom skrbi za starost. Državne mirovine - prvog stupa - sada predstavljaju oko 89 % isplata za mirovine svih oblika. Poduzete i najavljene reforme dovest će do toga da će i dodatni izvori sve više dobivati na značenju, ali Komisija EU i drugi stručnjaci se slažu da dodatni mirovinski sustavi drugog i trećeg stupa ne mogu biti univerzalna rješenja za probleme koji za sustave državnih mirovina nastaju zbog demografskih promjena, sporog gospodarskog rasta i velike nezaposlenosti. Stoga je razumno očekivati da će državne mirovine još dugo vremena nositi glavni teret skrbi za starost, ali dodatni sustavi pružaju velike mogućnosti olakšanja tog tereta.

Razmatrajući sadašnje stanje mirovinske reforme kao i probleme nezaposlenosti i drugih socijalnih teškoća znatnog dijela stanovništva Hrvatske korisno je podsjetiti se na politiku Europske Unije na području socijalne zaštite.

2. Socijalna zaštita u Europskoj Uniji

Socijalna zaštita predstavlja temeljni čimbenik i osobitu značajku europskog modela društva. To je veliko postignuće poslijeratne Europe, koje je omogućilo ovim državama da se suoče s razdobljem golemih ekonomskih i društvenih prilagodbi. Visok stupanj suglasnosti postoji i nadalje, da je odgovornost vlada da se brinu da nitko ne ostane zapostavljen, pa bio on siromašan, bolestan ili invalid. Društvena kohezija je cilj svih ovih zemalja jednako sada, kao i u 1945. godini. U pogledu socijalne zaštite stajališta tzv. desnih ili lijevih europskih stranaka i vlada se vrlo malo razlikuju, kao , uostalom i kod pitanja tržišne orijentacije, državne intervencije i drugih.

Socijalna zaštita se sve više koristi kao najširi pojam koji obuhvaća sve kolektivne sustave transfera, izgrađene da zaštite ljude od socijalnih rizika. Usprkos značajnim razlikama između nacionalnih sustava, sve države članice osiguravaju isplate posebnih prihoda za pokrivanje klasičnih rizika : starosti i umirovljenja, smrti hranitelja obitelji, invalidnosti, bolesti, materinstva, nezbrinute djece i nezaposlenosti. U nekim zemljama postoji zaštita i pomoć za troškove brige o bolesnim i slabim starijim osobama, invalidnim ili bolesnim rođacima, te samohranim roditeljima.

Socijalna zaštita je stoga bitni sastojak solidarnosti među stanovnicima zemalja članica EU, budući je njen cilj pružanje univerzalne zaštite pri čemu ne može biti proporcionalne veze između doprinosa kojima se financira sustav i pojedinačnih potreba zaštićenih osoba.

Nagle promjene društvenih i ekonomskih okolnosti nametnule su potrebu značajnih reformi sustava socijalne zaštite širom EU, kako bi se kontrolirali troškovi, te uvele fleksibilnije odredbe umjesto ranijih krutih propisa, s time da se trajno zadrži načelo solidarnosti. Svaka zemlja članica je odgovorna za organizaciju i financiranje svog pojedinačnog sustava socijalne zaštite, ali teže zajedničkim ciljevima održavanja visoke razine zaposlenosti i socijalne zaštite u skladu s Ugovorom o osnivanju EU. Stoga vlasti i stručnjaci Europske Unije rade trajno na strategiji konvergencije mjera socijalne zaštite u svim zemljama članicama. Srednjoročni cilj ovih nastojanja jest da se ekonomska i socijalna politika Unije usklade a ne suprotstavljaju.

U posljednjim godinama uočava se trend proširenja razlika u dohocima, čime raste rizik siromaštva. Sustavi socijalne zaštite morat će se mijenjati, ne samo zbog problema financiranja, nego, značajnije, da se usmjere puno aktivnije u pravcu integracije svih u rad i društvo. Unutar mnogo velikih problema zbog sporog ekonomskog rasta i stagnirajuće nezaposlenosti, posebna pozornost će se posvetiti integraciji mladih ljudi na tržište rada i pružanju svakom jednakih prilika. Jedan od temeljnih ciljeva socijalne zaštite je unapređivanje socijalne integracije svih osoba koje zakonito borave na teritoriju EU, a utvrđena su i temeljna prava svakoga na minimalna sredstva i socijalnu pomoć.

S druge strane dolazi do promjena u tradicionalnim slijedovima životnog ciklusa: obrazovanje, rad, umirovljenje. Uočava se dugoročni trend smanjivanja trajanja radnog vijeka i produljivanja razdoblja obrazovanja i vježbanja na cijeli radni vijek. Uvjeti rada i zaposlenja postaju sve fleksibilniji, a poslodavci zahtijevaju sve veću mobilnost zaposlenih, koji i sami postaju sve skloniji takvim promijenjenim uvjetima. Demografske promjene pak nužno dovode do sve duljeg trajanja vremena primanja mirovina, a to, ujedno sa smanjivanjem radnog vijeka, sve više financijski opterećuje postojeće sustave mirovina, posebno one prvog stupa. Zbog svega toga, koncept socijalne zaštite u Europskoj Uniji preispituje se u cijelosti.

Globalizacija svjetskog gospodarstva i pojačane potrebe za većom konkurentnošću zahtijevaju trajno usporavanje rasta troškova rada. U buduće će se sve teže podmirivati financijske potrebe socijalne zaštite povećavanjem doprinosa i tereta na plaće. Zaposlenima, koji primaju plaće i plaćaju doprinose za socijalnu zaštitu biti će sve jasnije, da se mora uspostaviti kompromis između raspoloživog dohotka danas i prava na određena primanja sutra. Razina i financiranje socijalne zaštite postaju sve osjetljivija politička pitanja, posebno kako zahtjevi za poboljšanjem zaštite od socijalnih rizika budu rasli u budućnosti.

3. Četvrti stup skrbi za starost

U kasnim 80 - tim godinama, Geneva Association, nevladina i neprofitna organizacija, koja se od 1973. godine bavi fundamentalnim i aplikativnim istraživanjima u oblasti osiguranja, rizika i socijalne zaštite, počela je razvijati poseban program unapređivanja zapošljavanja i umirovljenja, nazvan 'Četiri stupa '. Termin je izabran zbog proširenog kompleksa sustava financiranja skrbi za starost u većini zemalja OECD utemeljenog na poznata tri stupa : javne, odn. državne mirovine, dodatne zaposleničke mirovine i pojedinačna štednja, većinom u raznim oblicima životnih osiguranja.

Program je od početka imao dva glavna cilja:

Prvo, zagovarao je jačanje izvora financiranja mirovina, tj. proširivanje drugog stupa, utemeljenog na kapitalizaciji uplata, te poticanje trećeg stupa, pojedinačnih osiguranja.
Polazište programa bilo je, da javne - državne mirovine, moraju ostati važnim izvorom prihoda za većinu stanovništva u mirovini, ali da dodatne mirovine također trebaju postati uobičajene, i u pojedinim slučajevima čak obvezne, te tako pomoći u otklanjanju negativnih posljedica do kojih će doći zbog pada realnih vrijednosti javnih mirovina u budućnosti. Stoga je jedna od temeljnih preporuka ovog istraživanja bila da se sustavi javnog socijalnog osiguranja - kao jedno od najznačajnijih dostignuća ovog vremena - trebaju dopuniti privatnim osiguranjem, te pomicati težište između javnog i privatnog sektora stavljanjem naglaska i razvijanjem posljednjeg.

Drugo, razvijanje i unapređivanje ideje četvrtog stupa, kao dodatka prvim trima. Temeljna ideja je dopunjavanje prihoda iz prva tri stupa s prihodom od rada s djelomičnim radnim vremenom tijekom nekoliko godina nakon doživljenih zakonskih godina umirovljenja, ili ranije, u slučaju prijevremene mirovine. Nakon ostvarene zakonske dobi za punu mirovinu, ovaj dohodak - plaća za rad u skraćenom radnom vremenu dopunjuje se isplatom djelomične mirovine. Ovime se svakako olakšava rastući teret financiranja javnih mirovina, pa taj koncept predstavlja jedan odgovor na golemi problem financiranja mirovina u budućnosti. No on povezuje i promjene u gospodarstvima koja su sve više uslužno orijentirana, a koje promjene utječu na sve veću fleksibilnost zapošljavanja i cijelog životnog ciklusa.

Među glavnim socijalnim partnerima u EU, ali i u ostalim razvijenim zemljama, jača konsenzus, da bi politiku prijevremenog umirovljenja trebalo zamijeniti politikom postupnog umirovljenja. Države članice EU su već poduzele reforme mirovinskih sustava, koje su , uz ostalo, usmjerene otežavanju, a ne kao ranije, poticanju ranijeg umirovljenja. Te mjere uključuju :

- podizanje zakonske dobi za stjecanje javnih mirovina,
- snažno reduciranje ranijih poticanja za prijevremeni odlazak u mirovinu,
- smanjene mogućnosti prijevremenih umirovljenika za osiguranje invalidnosti i nezaposlenosti,
- ohrabrivanje postupnog završetka radnog vijeka i
- bolje informiranje poslodavatelja o vrijednosti starijih radnika.

Sve više poslodavaca uviđa da politika prijevremenog umirovljenja često znači osjetan gubitak iskustva i znanja, koji mogu biti vrlo korisni u njihovim poduzećima. Neki zaključuju da se isplati angažirati i zadržati starije zaposlenike, jer je ukupna proizvodnost i efikasnost poslovanja bolja.

Sindikati su bili skloni politici ranijeg umirovljenja svojih članova, pogotovo kad je ono bilo praćeno povoljnim financijskim uvjetima. Sada se i ta stajališta mijenjaju, jer raste svijest da su potrebe zaposlenih u gospodarstvu usluga drugačije od onih radnika u proizvodnji, te da i oni moraju naći odgovore na pitanja trajnog obrazovanja i vježbanja zaposlenih kao i promijenjenih uvjeta rada.

Populacija starijih zaposlenika različito reagira na promijenjene okolnosti. Mnogi nastoje otići u prijevremenu mirovinu, gdje god su uvjeti relativno povoljni. Ipak, sve više ih uviđa potrebu da ostvaruju postupan prijelaz iz punog zaposlenja u punu mirovinu i skloni su razmotriti mogućnost promijenjenih radnih uvjeta, koji bi im omogućili da dulje ostanu aktivni. Mnogi shvaćaju da mirovinski sustavi ne će trajno moći financirati sadašnje razdoblje primanja mirovina , koje prelazi dvadeset i pet godina. Ispitivanja pokazuju da mnogi stariji zaposlenici žele raditi, puno ili skraćeno radno vrijeme, i davati određeni doprinos društvu.

Mnoge zemlje članice EU, zatim Japan, sada donose propise kojima uvode ili potiču djelomično umirovljenje i predviđaju državne financijske poticaje za nj. Partnerstvo i suradnja države i poduzetnika je od ključnog značaja za uspjeh programa ranijeg umirovljenja i četvrtog stupa uopće. U provedbi ovih programa definirana su četiri područja, kao najvažnija:

Prvo je vježbanje, koje ne smije prestati s 40 ili 50 godina života, već treba trajati do kraja radnog vijeka svakog zaposlenog. U Švedskoj je razvijena politika trajnog doškolovanja zaposlenih i tamo se ne primjećuje tzv. diskriminacija starijih zaposlenika.

Drugo je politika plaća, koja se treba mijenjati od one koja stavlja težište na povećanje plaće s godinama staža na onu s većim utjecajem rezultata posla. Taj trend se uočava u SAD i Ujedinjenom Kraljevstvu, ali sve više i u Japanu, Njemačkoj i Francuskoj. Politika plaća koja povisuje troškove rada u posljednjim godinama rada otežava sve oblike produljenja radnog vijeka.

Treće, dopunske mirovine drugog stupa, koje su bile programirane prema konačnoj plaći korisnika mirovine, sve više se nadomješćuju programima temeljenim na prosječnoj zaradi.

Četvrto je djelomično i fleksibilno radno vrijeme. Razvitak djelomičnih i fleksibilnih oblika zaposlenosti je neophodan za djelomično umirovljenje. Mnoge zemlje vide ovakve oblike pogodnima i za kraj, ali i za početak radnog vijeka, dakle za mlade zaposlenike. Za djelomično zaposlene treba poboljšavati opću socijalnu zaštitu. Relativno velik udio zaposlenih s djelomičnim radnim vremenom imaju na pr. Nizozemska, UK, Francuska, Švedska, SAD i Japan. Mnoge tvrtke u tim zemljama procjenjuju da rad sa skraćenim radnim vremenom unapređuje produktivnost starijih zaposlenih, smanjuje izostajanje s posla i podiže motivaciju. Moglo bi se zaključiti da u ovom modelu ima koristi za sve.

Postupno ili djelomično umirovljenje predstavlja program po kojem zaposlenik može smanjiti dnevne, tjedne i mjesečne sate rada, po unaprijed dogovorenoj shemi, te zato dobiva umanjenu plaću. U pojedinim slučajevima radnik može dobivati i djelomičnu mirovinu, kao i subvenciju od države. Ta prijelazna razdoblja većinom traju pet godina, dok noviji propisi u Francuskoj i Njemačkoj predviđaju ove programe za radnike između 55 i 65 godina starosti. U Francuskoj djelatnik radi pola radnog vremena i zato dobiva pola plaće, dok za neodrađenu polovicu radnog vremena dobiva dodatak u visini od 30 % referentne dnevnice ( do određene gornje granice ). Taj dodatak subvencionira država. Poduzetnici vide ove programe kao mogućnost pomlađivanja strukture svojih zaposlenika, poboljšanja vještina mlađih zaposlenih i širenja koncepta djelomičnog radnog vremena u poduzećima. Sindikati i zaposleni kao pozitivnu stranu ocjenjuju smanjivanje radnog vremena uz povoljne financijske i profesionalne okolnosti za iscrpljene radnike pri kraju poslovne karijere. Koncem 1999. oko 100 000 zaposlenih koristilo je pogodnosti programa djelomičnog umirovljenja, od čega oko 15 000 u javnom sektoru. Puno velikih tvrtki sudjeluje u ovim programima, među ostalima: Usinor, Rhone-Poulenc, Aerospatiale, Total, Framatome, Elf Atochem, Pechiney, IBM, Hewlett-Packard, Credit Agricole, AXA, UAP.

U Njemačkoj je zakonom od 1. kolovoza 1996.g. uvedeno poticanje i za poslodavatelje i posloprimce za uvođenje djelomičnog radnog vremena. Program obuhvaća zaposlene nakon navršenih 55 godina života, koji se odluče na smanjivanje radnog vremena na polovinu. Radnik može računati na pola plaće za pola radnog vremena i još na 20 % plaće, dok se istovremeno uplaćuje 90 % doprinosa za mirovinsko osiguranje, što kompenzira država. Neki novi kolektivni ugovori su još povoljniji, s plaćama do 85 % od iznosa za puno radno vrijeme.Koncem 1999. g. preko 40 000 radnika su uključeni u ove programe. Neke tvrtke koje su sklopile ove ugovore su među najpoznatijim imenima njemačkog gospodarstva : VW, DB, Lufthansa, IG Metal.
U Finskoj je program postupnog umirovljenja za radnike od 56 godina uveden pred više godina, a od 1998. godine je znatno proširen. Radnici primaju razmjerni dio plaće za odrađeno radno vrijeme i djelomičnu mirovinu do 50% od izgubljene zarade. U 2000. godini oko 20 000 radnika je obuhvaćeno ovim programima.

4. Hrvatski propisi ne omogućuju djelomično umirovljenje

Poznato je da raniji propisi o mirovinskom osiguranju nisu dozvoljavali usporedno zaposlenje i primanje mirovine. Novi Zakon o mirovinskom osiguranju je to onemogućio i obrtnicima. Međutim postavlja se i pitanje da li smo tako bogata zemlja da se možemo odreći radnog potencijala stotina tisuća ( pre ) rano umirovljenih djelatnika, kad i puno bogatije zemlje smatraju da u iskustvu i znanju takvih ljudi leže goleme vrijednosti.

Hrvatska je novim Zakonom slijedila primjer niza zemalja, koje su ranije umirovljenje, kao i stjecanje invalidskih mirovina jako otežale. Ali nisu poduzete sustavne mjere koje bi olakšale položaj radnicima pri kraju radnog staža, omogućile im lakši i bezbolniji odlazak u mirovinu, te korištenje njihovoga znanja i iskustva i još potakle dodatno zapošljavanje mladih obrazovanih radnika. Većinu ovih korisnih efekata moglo bi se dobiti primjenom modela 'četvrtog stupa' odnosno razradom programa postupnog umirovljenja u Hrvatskoj.


5. Koncepcija i cilj programa

Temeljem iskustava i prakse u najrazvijenijim zemljama treba izgraditi sustav koji će olakšavati prijelaz iz aktivnog radnog vijeka u umirovljenički, smanjiti broj prijevremeno umirovljenih, sačuvati i koristiti znanje, iskustvo i radnu energiju ljudi u trećoj dobi i olakšati zapošljavanje mladih obrazovanih kadrova.

Uvođenje u širu primjenu rada s nepunim odn. skraćenim radnim vremenom, uz primanje određene naknade znači usvajanje načela sustava 'postupnog umirovljenja' umjesto prijevremenog umirovljenja, prema iskustvima zapadnoeuropskih i drugih zemalja. U tom cilju trebalo bi donijeti novi propis - Zakon o radu s nepunim radnim vremenom i postupnom umirovljenju.

6. Sudionici programa

U programu sudjeluju poslodavci, zaposleni, HZMO, Hrvatski Fond za razvoj i zapošljavanje, Zavod za zapošljavanje, Državni proračun i mirovinska osiguravajuća društva.

Korisnici programa:

Zaposleni, s najmanje
- 35 godina mirovinskog staža - muškarci i
- 30 godina mirovinskog staža žene.

Godine starosti za ulazak u sustav:

Pomične u skladu s prijelaznim uvjetima za
odlazak u prijevremenu mirovinu

M Ž
Godina Starost Staž Starost Staž
2003. 57,5 35 52,5 30
2004. 58 35 53 30
i t.d. do 2008.g.
2009. i dalje 60 35 55 30

Ulaskom u Program radno se vrijeme smanjuje najmanje na pola ( iako su moguće i druge kombinacije smanjivanja broja radnih sati dnevno, tjedno odn. mjesečno ).
Za polovinu radnog vremena osoba prima pola dotadašnje plaće. Doprinos za mirovinsko osiguranje plaća se za odrađeno radno vrijeme, a tako se računa i mirovinski staž.
Umjesto mirovine za neodrađeno radno vrijeme osoba prima naknadu. Visina te naknade jednaka je naknadi za nezaposlene na Zavodu za zapošljavanje tj. 900 kuna. Ukoliko bi se radilo dulje od pola radnog vremena ova naknada bi se razmjerno smanjila.


7. Koristi i troškovi za državu

Mirovinski fond odn. državni proračun, koji sve više financira mirovine, ušteđuje isplate mirovina za vrijeme razdoblja prijevremenog umirovljenja. Za to vrijeme proračun odn. Fond za razvoj i poticanje zapošljavanja isplaćuje u obliku naknade samo dio iznosa prijevremene mirovine, dakle ušteda je razlika između svote neisplaćenih mirovina i isplaćenih naknada.

Primjer: Za 1000 osoba koje su u Programu 5 godna, uz prosječne mirovine od 1.500 kn mjesečno ili 18.000 kn godišnje, neisplaćene mirovine su 1000x18000x5=90 milijuna kuna, dok su naknade 900 kn mjesečno ili 10.800 kn godišnje, te za 1000 osoa za 5 godina 54 milijuna kuna. Neto ušteda u cash-flowu za proračun je 36 milijuna kuna. Ovo je samo jedan primjer. Moguće su razne kombinacije, od kraćeg trajanja Programa do uključivanja znatno većeg broja korisnika.

Prijevremene mirovine koje se isplaćuju nakon tih 5 godina mogu biti veće, ali i manje. To je potpuno individualno, jer na povećanje mirovina djeluje s jedne strane manja penalizacija ranijeg odlaska u mirovinu, jer sudionici ostvaruju nakon 5 godina 2,5 godine više mirovinskog staža. Međutim moguće je i smanjenje mirovine jer u sadašnjem (prijelaznom) razdoblju djeluju odredbe Mirovinskog zakona o povećanju broja godina koje se uzimaju kao osnovica za izračun mirovine. Tako bi se umjesto 22 godine, kolika je osnovica propisana za 2003. godinu u idućim godinama uzimale veće, propisane osnovice (25,28,31 godina i t.d.). Naravno, te se mirovine isplaćuju kraće vrijeme. Izgleda nelogično da netko tko je radio dulje i ima više mirovinskog staža dobije manju mirovinu nego li da je otišao ranije u prijevremenu mirovinu. Stoga bi taj evt. individualni gubitak trebalo kompenzirati. Za to bi se trebala koristiti sredstva ušteđena neisplaćivanjem prijevremenih mirovina.

Uz ukamaćivanje kasnijih isplata iz Mirovinskog fonda za pet godina cijeli projekt izgleda financijski uravnotežen, odn. ne zahtijeva velike dodatne subvencije. Financijski se ne mogu izraziti dobici na socijalnom i ekonomskom planu, time da je jedna tisuća osoba ostala dulje vremena u aktivnom radnom vijeku i njihov rad, znanje i iskustvo koristi poslodavcima i poboljšava im konkurentnu poziciju na tržištu, dok ta aktivnost koristi i tim zaposlenicima sa skraćenim radnim vremenom. Istovremeno je bez dodatnih troškova za poslodavce zaposleno 500 novih radnika, koji stječu praktična znanja i iskustva uz svoje starije kolege, pa se besplatno dodatno obrazuju uz rad.


8. Uloga društava za mirovinsko osiguranje

Društva za mirovinsko osiguranje d.d. mogu temeljem ove inicijative i dosadašnjeg rada i iskustva u mirovinskim programima trećeg stupa postati promotori ali i operatori dijela Programa. Država u gornjem primjeru treba svojih 9 milijuna naknada predvidjeti u godišnjem proračunu, odn. u Fondu za razvoj i zapošljavanje, zatim ih može prenijeti na račune društava za mirovinsko osiguranje koja mogu, uz naknadu za svoje troškove preuzeti isplatu pojedinačnih iznosa članovima sustava. Još važnija zadaća MOD bi bila isplata iznosa kompenzacija za smanjene mirovine sudionika Programa. Te iznose bi trebao Fond isplaćivati MOD-u razmjerno provedenom vremenu u Programu, odn. nakon svake godine određenu svotu, koju bi MOD pretvaralo u doživotnu mirovinu.


9. Efekti

Postiže se stvarno, a ne statističko povećanje zaposlenosti. Ulaskom svake dvije osobe u Program oslobađa se jedno novo radno mjesto s punim radnim vremenom ili dva s pola radnog vremena. Koristi se znanje i iskustvo osoba koje rade sa skraćenim radnim vremenom. U mnogim okolnostima oni mogu biti mentori i prenositi svoje znanje na mlade novozaposlene radnike.

Psihofizički, zdravstveni i socijalni položaj osoba koje ostaju raditi, makar i skraćeno radno vrijeme, je prema istraživanjima u nizu zemalja neusporedivo bolji nego onih koje odlaze u mirovinu, premladi i djelomično protiv svoje volje.

Šira primjena ovog modela uz korištenje znanja i rada onih zaposlenih koji ne će otići u prijevremenu mirovinu, prijenos njihovog znanja na mlade zaposlenike kao i moguće zapošljavanje mladih ljudi na ovako oslobođena radna mjesta mogu dati određeni poticaj i možda malo ubrzati sada prespori gospodarski razvitak Hrvatske.


Zagreb, 14.11.2002.

Vladimir Miletić, mr.sc.

 
NAJNOVIJE VIJESTI
            O DOKUPU MIROVINE NA HTV-u
Dokup mirovine je doživotna otpremnina, odnosno dodatni mjesečni prihod uz mirovinu iz Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Namijenjen je zaposlenicima s ispunjenim uvjetima za prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu koji će u sporazumu s poslodavcem, unatoč ranijem umirovljenju i manjem stažu, ostvariti tzv. punu mirovinu. Dokupljena mirovina odgovara razlici između starosne ili prijevremene starosne mirovine ostvarene sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju i mirovine koja bi bila ostvarena da je navršena određena starosna dob i/ili navršen određeni mirovinski staž.